Banke uglavnom provode transfere bez provjere sadržaja. Samo u iznimnim slučajevima moraju upozoriti kupce na prijeteću štetu. Klasifikacija zahtjeva.
Gledajući unatrag, mnoge se žrtve pitaju zašto njihova banka nije intervenirala: nekoliko velikih transfera u kratkom vremenskom razdoblju, prethodno nepoznati primatelj u inozemstvu, potpuno netipično ponašanje plaćanja. Nije li to trebalo biti vidljivo?
Pitanje je razumljivo i nije pravno apsurdno. Međutim, odgovor je suzdržaniji nego što mnogi očekuju. Sudska praksa samo u iznimnim slučajevima poznaje obvezu banke da upozori svoje klijente na samoinicijativno plaćanje.
Princip: Izvođenje bez provjere sadržaja
Transakcije bezgotovinskog plaćanja masovni su posao koji je dizajniran za brzu obradu iu velikoj mjeri automatiziran. Banka djeluje kao posrednik u plaćanju. Dužan je izvršiti naloge svojih klijenata u skladu s uputama i, u načelu, ne mora brinuti o transakciji koja je u osnovi prijenosa ili o tome je li ona povoljna za kupca.
Iza toga postoji i zaštitna ideja: klijenti bi trebali moći slobodno raspolagati svojim novcem, a da banka ne kontrolira njihove odluke ili zaustavlja plaćanja po vlastitom nahođenju. Stoga ne postoji opća obveza provjere vjerodostojnosti ili rizika od prijevare kod prijenosa.
Iznimka: velike sumnje
Sudska praksa čini iznimke od ovog načela. Ugovorni odnos između banke i klijenta rezultira obvezama zaštite i uvažavanja. Oni mogu postati obveza upozoravanja ili informiranja ako banka ima jaku sumnju da njezin klijent postaje žrtvom kaznenog djela ili ako se takva sumnja pojavi. U tom kontekstu često se spominju objektivni dokazi.
Prag je visok. Neobičan iznos novca ili račun primatelja u inozemstvu općenito nije dovoljan sam po sebi. Ovisi o ukupnoj slici – io tome kakvo je znanje banka zapravo imala.
Koje okolnosti mogu igrati ulogu
- Je li banka imala konkretne dokaze da je račun primatelja korišten za prijevaru, primjerice iz prethodnih izvješća?
- Je li unutarnji sigurnosni sustav označio plaćanje kao sumnjivo, a da nije istražen?
- Je li klijent zaposlenicima banke opisao okolnosti koje ukazuju na poznatu shemu prijevare?
- Je li se redoslijed plaćanja drastično razlikovao od prijašnjeg ponašanja kupca u smislu iznosa, učestalosti i zemlje odredišta?
- Je li postojalo javno upozorenje nadzornog tijela o primatelju s kojim je banka znala?
Ova gledišta su smjernice, a ne popis za provjeru. Sudovi vrlo različito ocjenjuju usporedive činjenice. U načelu, teret prikazivanja i dokazivanja okolnosti iz kojih proizlazi obveza upozorenja leži na klijentu - a izvana je posebno teško vidjeti unutarnje procese banke.
Što slijedi iz povrede dužnosti upozorenja
Ukoliko banka prekrši dužnost upozorenja, može se razmotriti zahtjev za naknadu štete zbog povrede dodatne ugovorne obveze. Ovo se razlikuje od zahtjeva za povratom prema Odjeljku 675u Njemačkog građanskog zakonika (BGB): Ovo zahtijeva neovlašteno plaćanje i općenito se ne odnosi na prijenose koje ste sami odobrili. Stoga je obveza upozorenja posebno važna u slučajevima kada su pogođeni sami izvršili prijenos pod utjecajem prijevare.
Kupac također mora dokazati da bi se suzdržao od plaćanja da je bio upozoren. To nije uvijek zadano, jer počinitelji često posebno pripremaju svoje žrtve za pitanja banke. Naposljetku, nemar kupca može umanjiti potraživanje. U praksi takvi postupci često završavaju podjelom štete ili nagodbom – ili bez uspjeha.
Zaključak
Ne postoji opća obveza banke da ispituje sumnjive transfere. Prema sudskoj praksi, obveza upozorenja i obavješćivanja postoji samo u iznimnim slučajevima ako postoji jaka sumnja na kazneno djelo protiv kupca. Postoji li takav slučaj može se procijeniti samo na temelju konkretnog platnog prometa i saznanja banke. Pažljivo ispitivanje može se isplatiti; ne nudi nikakvo jamstvo za potraživanje.
Česta pitanja
U biti ne. Banka je dužna izvršavati autorizirane naloge i ne mora provjeravati njihovu pozadinu. Sudska praksa preuzima obvezu upozorenja ili pitanja samo ako postoje ozbiljni razlozi za sumnju.
To ovisi o tome je li u konkretnom slučaju postojala dužnost upozorenja, je li ona prekršena i bi li opomena onemogućila plaćanje. Dodatni nemar također može smanjiti zahtjev. Opća izjava nije moguća.
U načelu, kupac snosi teret iznošenja i dokazivanja okolnosti iz kojih proizlazi obveza upozorenja. Stoga je važno dokumentirati sve kontakte s bankom i točan proces plaćanja.
